SEKSUALNO NASILJE U RATU

Zbog masovnosti pojave „sistematske primjene silovanja kao oružja rata“, Međunarodni sud za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije, prepoznao je i proglasio silovanje ratnim zločinom i zločinom protiv čovječnosti, a ujedno je i definicija seksualnog nasilja proširena u međunarodnom zakonu postala obavezujuća za sve zemlje članice UN-a.

Međutim, i 20 godina nakon počinjenih prvih masovnih zločina silovanja u ratu, u Bosni i Hercegovini je prisutan problem procesuiranja predmeta ratnog silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja, kao i neadekvatne pripreme i zaštite svjedoka.

Osim toga, još uvijek nije izvršeno usklađivanje definicije seksualnog nasilja kao ratnog zločina u Kaznenom zakonu BiH sa međunarodnim zakonodavstvom i praksom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) niti harmonizacija zakonodavstva po pitanju ostvarivanja statusa žrtava ratnog silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja u BiH, a time ni rješenje pitanja reparacije žrtava.

Uz to, ne postoji ni nacionalna strategija za prijeko potrebne različite vidove kontinuirane pomoći žrtvama ratnog silovanja i ostalih oblika seksualnog nasilja u ratu.

Prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom, kojim bi se u Federaciji Bosne i Herecegovine trebao regulisati i naš status, pored prava na ličnu invalidninu, prava na dodatak za njegu i pomoć druge osobe, ortopedski dodatak, prava na porodičnu invalidninu, dodatak na djecu, garantuju se i prava na pomoć u troškovima liječenja i nabavci ortopedskih pomagala, prava na osposobljavanje za rad (profesionalna rehabilitacija, prekvalifikacija i dokvalifikacija) i prioritetno zapošljavanje. Međutim, implementacija ovog Zakona razlikuje se od kantona do kantona, od mjesta do mjesta, od slučaja do slučaja, tako da je osjećaj diskriminacije prisutan kod većeg broja žrtava i preživjelih silovanja, koje se osjećaju uskraćenim za prava garantovana po osnovu ovog Zakona.