Ratno Silovanje

U proteklom ratu u Bosni i Hercegovini, ratni zločini silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja nisu bili počinjeni samo sa ciljem povrjeđivanja, demoralizacije i uništenja direktnih žrtava silovanja nego i porodica žrtava, kao i njihove zajednice u cjelini.

Prema izvještaju Ekspertne komisije Ujedinjenih nacija (1993), Amnesty International (1993, 2009), Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH (2012) i dr., najveći broj žrtava silovanja ili drugog oblika seksualnog nasilja u ratu u BiH je u populaciji bosanskih Muslimana, i to u prvom redu žena i djevojčica (procjene variraju od 20,000 do 50,000, uključujući i žene i muškarce).

U patrijarhalnim kulturama kakva vlada i u našoj zemlji, silovanje se smatra „sramotom“, „gubitkom časti“ i „poniženjem“ zbog čega žrtve nerado govore o tom iskustvu, pa tačan broj onih koje/i su silovane/i, seksualno zlostavljane/i i ponižavane/i, vjerovatno nikada nećemo znati.

Žene su silovane na ulici, u svojim domovima i/ili pred članovima porodice i komšijama, kako od strane poznatih tako i nepoznatih počinilaca, pri čemu su često svjedočile i nasilnom odvođenju očeva, braće, muževa, djece, kao i silovanju i ubijanju drugih. Ovi zločini često su uključivali i druge vrste traumatskih iskustava, kao što su: protjerivanje, gubitak doma, izgladnjivanje, zastrašivanje i izvođenje na strijeljanje, iskustvo boravka u logoru/ima i druge oblike fizičke, psihičke i seksualne torture.

Ratno silovanje, kao jedna od najvećih traumatizacija za ženu, dovodi do teških posljedica po tjelesno i psihičko zdravlje, zahtijevajući ujedno i duže vrijeme za oporavak. Reakcije preživjelih na silovanje su složene i jedinstvene za svaku osobu i umnogome zavise od reakcija zajednice i socijalne podrške. Još i danas, veliki je broj pritužbi na socijalnu isključenost zbog postojeće stigme u društvu koja ukazuje da naša žrtva još uvijek nije prepoznata i priznata. Zbog izostanka strukturisane i sistematizovane podrške šire zajednice i 20 godina nakon zločina počinjenih nad nama, u stalnoj smo potrebi za psihološkom, medicinskom, socio-ekonomskom i pravnom pomoći.